Ovo će, možda, malo teže skužiti oni koji nisu odrastali u neboderima, novogradnjama, na betonu i asfaltu. Kao dječaci, imali smo navadu okupljati se uz zidove zgrada, u nekom kutu, u tamnoj mahali "podzemnih" garaža, sve da nas starci i susjedi ne vide. Tamo, gdje je na beton padalo sve što već s neba može pasti - mrtve ptice, opušci, zagorjeli ručkovi. To su bili naši prostori za maštu, malo strave i dječačke legende. Tako mi je jučer došlo da ponesem fotoaparat i snimim taj boys playground. Klinci se više uopće ne skupljaju u podnožju zgrada. Gdje su dječaci ovih dana?