Ne stoga da bih kukao nad propašću industrijske baštine, već sasvim osobno - uvijek su me privlačili ovi pogoni, malo i nekom magnetičnom jezom. Paromlin je gotov, srušit će se prije, ili kasnije. Mada, sve mi se čini, rade na tome da se "sam od sebe", jeli, strombolja.

Paromlin još uvijek živi, još uvijek se u njemu radi - razbija i krade materijal, mislim da ga neki koriste i kao radionicu. Uglavnom, čuju se zvukovi udaranja, struganja, sa raznih strana, iz napuštenih prostorija u kojima bih očekivao samo utvare. Nisam imao volje, a ni vremena, da krenem tragom zvukova u potragu za ljudima koji ih stvaraju. Eto, građevni materijal se prenosi s generacije na generaciju, kako to već biva. I, naravno, sad je spavaonica. Onima koji nemaju gdje.