Putopis od štorije

Gašpina Mlinica u Solinu. Zanimljivo, nad vrata mlinice uzidan je rimski nadgrobni spomenik bračnom paru, dovežen sa ruševina obližnje antičke Salone.

 Sjetio sam se dviju ratnih štorija koje mi je moj stari ispričao. U to je vrijeme on bio dječak od kojih desetak godina.

Prva je o tome kako diverzija na neprijateljskim voznim sredstvima može donjeti i malo veselja dječjoj družini. Talijanski su kamioni na pozadini imali katadioptere, takozvane “mačije oči”, sastavljene od šake staklenih kuglica. Idealno kao špekule! Dječja diverzantska grupa redovito razbijala te katadioptere, skrivečki, kamenom, i sakupljala neprijateljske špekule. Uvjereni da čine ispravnu i hrabru stvar, priskrbili su si i sitnu veselu zadovoljštinu.

Druga je štorija mnogo grublja. Tek nakon 1943.,  pada fašističke Italije i dolaska Nijemaca, među Solinjanima je svom silinom krenula pošast – jeziva glad. Ni za Talijana situacija sa opskrbom nije bila bajna, ali Nijemci su pokupili ama baš sve što je preostalo. Na poljani kraj Gašpine mlinice držali su vojne konje. U mlinici su mljeli hranu kojom su ih hranili, vjerojatno zob. Tad se dječurlija dosjetila – u zob su, potajice, stavljali srču, sitno staklo. Kad je jedan od konja u mukama krepao, njemački su vojnici, uplašeni da je riječ o nekoj boleštini, prepustili truplo susjedima. Tako je taj konj čitavu zimu hranio Solinjane nastanjene oko Gašpine mlinice.

Ovo dijete na fotografiji, to nisam ja.

Ovaj čovjek, pak, to je moj did, Radoslav Boban Šepo. Cota, tako bi ga zvali, ni par kilometara dalje, u Splitu.

Didove postole nosili su borci Prvog Solinskog odreda, kasnije i mnogi drugi. Zvale su se gumaši, jer su bile kožnate, sa gumenim đonom, uglavnom rađenim od automobilskih guma,. Nisu postole jedino što je dida činio za Narodno oslobodilački pokret. Preko njegove kuće u Rupotini, ponad Solina, prije nego su je spalili talijanski fašisti, crnokošuljaši iz bataljona M, komuniciralo se sa borcima u Kozjaku i Mosoru. Tako je bilo i kad su stigli Nijemci. U skrivenoj prostoriji, ispod dasaka poda kuće u Gašpine mlinice, u Solinu, kamo se porodica preselila, skrivali su se partizanski kuriri. Vodili su Talijani dida i u tamnicu, na Klišku tvrđavu, više puta, ali, preživio je.

Did je imao jednu nogu kraću, odatle mu nadimak Šepo. Kažu, pao je sa konja na jednom od svojih razuzdanih obilazaka Kaštelanskog zaljeva. Dugo su mi govorili, kad si u Solinu, reci samo da si Šepin, i neće bit nikakvuh problema. Sumnjam da ga u Solinu više itko pamti.

Takav je bio, upravo kao i na ovoj fotografiji, suh, u širokim crnim hlačama, tih se hlača se vrlo dobro sjećam, sav odjeven u neko izbljedjelo crno. Jedna mu je cipela imala produženi đon, možda i više od deset centimetara.

Bit će da je taj dan on bio zadužen da mi pravi društvo.

Svjetlost je izvana ulazila kroz neke mutne prozore, visoko postavljene, kao da je postolarska radionica bila na podrumskoj razini. Ili sam, onako mali rastom, tako zamislio. Did je navlačio nedovršene postole na čelični kalup, neprirodno naglavce izvrnut. Na njemu je zakucavao malim čekićem sitne brokve u đon cipele. Bilo je tu teškog, omamljivog mirisa ljepila. To poslijepodne mi je jedino živo sjećanje na njega. U jednom trenutku krenuo mi je pripovijedati o svojim miševima, onima onima koji žive u bužama pri dnu zidova radionice.

– Stavin in dinar, svaki dan, ispri’ buže, da mogu kupit’ sira –

Tako je rekao, izvadio dinar iz džepa, i stavio ga na pod ispred neke buže, ili pukotine na zidu.

Jedina posljedica te priče bila je što te noći nisam mogao nikako zaspati. Od šumova, i nekog nerazumljivog klokota, zamislio sam te miše kako orgijaju unutar zidova, i, bit će, samo čekaju da zaspem, ne bi li mi učinili neku nezamislivu strahotu. A vjerovatno je ta buka bila ništa drugo do ona koja se čuje iz instalacija starih, dograđivanih i dokrpavanih kuća. Ili me sjećanje na sve, opet, vara.

I otkud, sad, Enzo Bettiza u ovoj štoriji? Zapravo, ne bi bilo niti jednog razloga, da nije jednog poglavlja u njegovom Egzilu. Piše kako mu je izgnanstvo iz rodog Splita, svojevrsno ugovoreno samoubojstvo, birokratskom upornošću izbrisalo pamćenje. Mukotrpno je bilo vraćanje u sjećanje. … Izgnanstvo je neka vrsta bezbolnog samoubojstva, pomalo bilježničkog … krotka, ali neumoljiva, koja nježno prisiljava naše ja da samo sa sobom sklopi dogovor o sporazumnom odricanju … identiteta i uspomena. Tjeskoba zaborava… Nešto se slično desilo i meni. Ili, naizgled, po posljedicama za sjećanje, slično. Ne mogu se, ali baš nikako, sjetiti detlja tih dječjih dan provedenih u Solinu i Splitu. Njušim razloge, ali, o tome, moža, jednom drugom prilikom.

Ostao je tu još i miris drva natopljenog crnim vinom, zub bedema tvrđave na Gripama, put što se spušta Marjanom ka Oceonografskom institutu, jedno stepenište od izlizana bračkog kamena, sa ružičasto crvenim zidovima, također kamenim, tihi filigranski rad bora na bakinom licu, ogromna zadimljena konoba Pleštine krcata pršutima, njih na stotine, tako mi se kao klincu činilo …

Pogled sa vrha Mosora, noge su mi se toliko tresle od napora penjanja, da sam osjećao kako bi se planina mogla svakog trena urušiti, i ja s njom, u more Solinskog zaljeva.

Baš kako Bettiza nema dodira sa realnošću Splita, a nije jedini u nizu splitskih kroničara koji su mitologizirali ili, pak, prezirali onaj drugi, težački i radnički Split, uopće ga ne razumjevajući, bit ću i ja, izgleda, osuđen na to da se Splitom bavim okljaštena pogleda. I sezonskog, također, jer, jedino sam ljeti boravio u gradu.

Upravo sam pronašao još jednu fotografiju. Ukupno ih je samo tri, na kojima je did Radoslav. I prije nego što sam percipirao to što vidim, propao sam u procijep sjećanja. Ošinuo me i presjekao jedan detalj koji se nazire pri vrhu fotografije; na zidu iza dida i babe, koji poziraju fotografu, dijelom prikriven dvama palmama, visi Wiehlerov goblen, Posljednja večera, onaj besmrtni, rađen po Leonardu. Svakog sam se detalja goblena sjetio u djelu sekunde, ali baš svakog, i njegove teksture. i memljivog, masnog sloja koji se na njemu godinama taložio (duhan?)

Mogao bih ga, evo sad, dotaknuti rukom.

Ima tome godina kako sam ćakulao s jednim barbom, ribarom iz Vinišća, u vali Starog Trogira, tamo gdje se sad jedva naziru ruine rimske Ville rustice s početka Nove ere.

E, i taj mi barba pripovijeda kako je do rušenja naselja došlo.

Vrištala je ženska čeljad, kaže, kad su ih, vukući za kose, vodili na brodove, koji će ih odvesti preko mora u roblje. Vala je ječala od dičjeg plača. Muške su u krvi ostavili.

Talijani. Došli su iznenada, na brodovima, s one strane Jadrana.

Eno, tu je bila mlinica, samo je mlinski kamen ostao. Odnio ga je, veli, kući, da mu bude stol.

Ovako je govorio barba, kao da je bio tamo, skriven iza masline, ni sto metara dalje.

Pitam ga, otkud zna sve to. Od starih, kaže.

Ma, kad je to bilo? Pri dvista godin, odgovori.

Baš tako? Talijani i njihovi brodovi? Bit će, talijanski su govorili.

Da nije, ipak, bilo pri dvi ijade godin?

A, može bit …

Dvista, ili dvi ijade godina. Ne čini diferencu. Priča je ovdje važna. A meni je bilo zanimljivo kako ju je ispripovijedao.

U dokumentarnom filmu američkog oskarovca Errola Morrisa, Vernon, Florida. Moris je pred kameru postavio pet, ili šest muškaraca, stanovnika malog gradića Vernon na Floridi. Vernon je mjesto gdje se, do mila boga, ništa ne dešava. Tako i u životima ovih ljudi. Ali, svaka od, naizgled, benignih i običnih priča koje oni pripovijedaju, o lovu na purane, traganju za crvima pogodnim za pecanje, ili uzgoju jazavaca, jedan je mali narativni masterpiece. Nema u filmu nikakvih vizualnih zavođenja, ili prikrivanja, tu ljudi, pred kamerom, pripovijedaju svoje štorije. Tako je i sam film izuzetna pripovijest o tom malom gradiću na Floridi.

Uostalom, Morrisovo pripovijedačko umijeće potvrdio je i Werner Herzog, kad je pojeo cipelu, nakon izgubljene opklade, tvrdeći da se ne može snimiti film o nečemu tako nezanimljivom kao što su groblja za kućne ljubimce. Morris ga je snimio.

Taj mi je film bio pred očima kad sam radio Duhove Zagreba. Na stranu aktualna, ili kontraverzna tema filma, meni je, svo vrijeme, važniji bio tour de force pripovijedanje štorije o pripovjedačima, isključivo njihovim pripovijedanjem. To je jedan od vragova koji me tjeraju da radim ove filmove. Naracija naracije.

I prije nego smo počeli montirati Duhove Zagreba, imao sam ideju da sekvencu u kojoj Anica Štefanac govori o spašavanju kozaračke djece, pred sam kraj filma, ostavim kao goli stakato grubih rezova. Ideja nije prošla bez popriličnih konfrontacija, skoro pa i svađa, s ostatkom ekipe.

Uostalom, da ne opisujem o čemu je riječ onima koji film nisu gledali, stavljam i link na taj dio filma. Četiri minute pripovijedanja čini četrnaest očigledno neskladnih rezova, od kojih bi se neki teško mogli podvesti pod termin jump cut-a.

Želio sam da ovdje bude očito što je skriveno, ili što se može skriti, iza vizualne teksture filma. Jer, tako smo montirali i ostala pripovijedanja. Samo, ta su pripovijedanja pokrivena vizualnim materijalom, ne samo zato što je i on legitiman i ključni element filmskog jezika, već i zato da bi se simulirao kontinuitet pripovijedanja.

Već i po samoj prirodi filmskog prikazivanja, po utjecaju pogleda kamere na svijet, film je manipulacija. Mnogo se o tome raspravljalo, i još uvijek se raspravlja, tako da se neću upuštati u teoriju.

Oni filmaši koji tvrde da im filmovi otkrivaju pravu istinu, ili svjesno lažu, ili su u dubokoj zavadi s pameću.

Ovom sam sekvencom, zapravo, želio dekonstruirati mimikriju i simulaciju filmskog realizma. Ali, svjestan sam da je ovakva dekonstrukcija i sama svojevrsna mimikrija i manipulacija. Filmaši su, nužno, manipulatori i konstruktori. Što ne znači da su svi i lažovi.

Jedan prijatelj mi je, u vrijeme snimanja, rekao kako film ne mora biti točan da bi bio istinit. Pomalo nezgrapni termini, pa bih ja rekao, recimo, kako ne mora govoriti istinito, e da bi bio istinit.

Dakle, namjera mi je bila da, barem nekolicini gledatelja, osvijestim što je filmska manipulacija. Jeli to itko primijetio, ne znam.

Inače, ova sekvenca Anice Štefanac snimljena je bez namjere. Nakon jednog snimanja na ulici, otpratili smo je do njena stana, i sjeli popiti još jednu kavu. Tako smo počeli i razgovor, sasvim neobavezno. Kako je Anica počela govoriti o sve zanimljivijim stvarima, odlučio sam je snimati, držeći kameru na koljenu.

Većina ljudi koji su film gledali, kažu mi da je ta sekvenca, ujedno, i najpotresnija. Jeli tome razlog njena priča, ili, dijelom, i način na koji je ispričana, niti to, još uvijek, ne znam.

Zahvaljujući Vladanu Petkoviću, koji mi je obratio pažnju, jedan tekst Wernera Herzoga na temu

http://www.wernerherzog.com/52.html#c128