Ovo dijete na fotografiji, to nisam ja.

Ovaj čovjek, pak, to je moj did, Radoslav Boban Šepo. Cota, tako bi ga zvali, ni par kilometara dalje, u Splitu.

Didove postole nosili su borci Prvog Solinskog odreda, kasnije i mnogi drugi. Zvale su se gumaši, jer su bile kožnate, sa gumenim đonom, uglavnom rađenim od automobilskih guma,. Nisu postole jedino što je dida činio za Narodno oslobodilački pokret. Preko njegove kuće u Rupotini, ponad Solina, prije nego su je spalili talijanski fašisti, crnokošuljaši iz bataljona M, komuniciralo se sa borcima u Kozjaku i Mosoru. Tako je bilo i kad su stigli Nijemci. U skrivenoj prostoriji, ispod dasaka poda kuće u Gašpine mlinice, u Solinu, kamo se porodica preselila, skrivali su se partizanski kuriri. Vodili su Talijani dida i u tamnicu, na Klišku tvrđavu, više puta, ali, preživio je.

Did je imao jednu nogu kraću, odatle mu nadimak Šepo. Kažu, pao je sa konja na jednom od svojih razuzdanih obilazaka Kaštelanskog zaljeva. Dugo su mi govorili, kad si u Solinu, reci samo da si Šepin, i neće bit nikakvuh problema. Sumnjam da ga u Solinu više itko pamti.

Takav je bio, upravo kao i na ovoj fotografiji, suh, u širokim crnim hlačama, tih se hlača se vrlo dobro sjećam, sav odjeven u neko izbljedjelo crno. Jedna mu je cipela imala produženi đon, možda i više od deset centimetara.

Bit će da je taj dan on bio zadužen da mi pravi društvo.

Svjetlost je izvana ulazila kroz neke mutne prozore, visoko postavljene, kao da je postolarska radionica bila na podrumskoj razini. Ili sam, onako mali rastom, tako zamislio. Did je navlačio nedovršene postole na čelični kalup, neprirodno naglavce izvrnut. Na njemu je zakucavao malim čekićem sitne brokve u đon cipele. Bilo je tu teškog, omamljivog mirisa ljepila. To poslijepodne mi je jedino živo sjećanje na njega. U jednom trenutku krenuo mi je pripovijedati o svojim miševima, onima onima koji žive u bužama pri dnu zidova radionice.

– Stavin in dinar, svaki dan, ispri’ buže, da mogu kupit’ sira –

Tako je rekao, izvadio dinar iz džepa, i stavio ga na pod ispred neke buže, ili pukotine na zidu.

Jedina posljedica te priče bila je što te noći nisam mogao nikako zaspati. Od šumova, i nekog nerazumljivog klokota, zamislio sam te miše kako orgijaju unutar zidova, i, bit će, samo čekaju da zaspem, ne bi li mi učinili neku nezamislivu strahotu. A vjerovatno je ta buka bila ništa drugo do ona koja se čuje iz instalacija starih, dograđivanih i dokrpavanih kuća. Ili me sjećanje na sve, opet, vara.

I otkud, sad, Enzo Bettiza u ovoj štoriji? Zapravo, ne bi bilo niti jednog razloga, da nije jednog poglavlja u njegovom Egzilu. Piše kako mu je izgnanstvo iz rodog Splita, svojevrsno ugovoreno samoubojstvo, birokratskom upornošću izbrisalo pamćenje. Mukotrpno je bilo vraćanje u sjećanje. … Izgnanstvo je neka vrsta bezbolnog samoubojstva, pomalo bilježničkog … krotka, ali neumoljiva, koja nježno prisiljava naše ja da samo sa sobom sklopi dogovor o sporazumnom odricanju … identiteta i uspomena. Tjeskoba zaborava… Nešto se slično desilo i meni. Ili, naizgled, po posljedicama za sjećanje, slično. Ne mogu se, ali baš nikako, sjetiti detlja tih dječjih dan provedenih u Solinu i Splitu. Njušim razloge, ali, o tome, moža, jednom drugom prilikom.

Ostao je tu još i miris drva natopljenog crnim vinom, zub bedema tvrđave na Gripama, put što se spušta Marjanom ka Oceonografskom institutu, jedno stepenište od izlizana bračkog kamena, sa ružičasto crvenim zidovima, također kamenim, tihi filigranski rad bora na bakinom licu, ogromna zadimljena konoba Pleštine krcata pršutima, njih na stotine, tako mi se kao klincu činilo …

Pogled sa vrha Mosora, noge su mi se toliko tresle od napora penjanja, da sam osjećao kako bi se planina mogla svakog trena urušiti, i ja s njom, u more Solinskog zaljeva.

Baš kako Bettiza nema dodira sa realnošću Splita, a nije jedini u nizu splitskih kroničara koji su mitologizirali ili, pak, prezirali onaj drugi, težački i radnički Split, uopće ga ne razumjevajući, bit ću i ja, izgleda, osuđen na to da se Splitom bavim okljaštena pogleda. I sezonskog, također, jer, jedino sam ljeti boravio u gradu.

Upravo sam pronašao još jednu fotografiju. Ukupno ih je samo tri, na kojima je did Radoslav. I prije nego što sam percipirao to što vidim, propao sam u procijep sjećanja. Ošinuo me i presjekao jedan detalj koji se nazire pri vrhu fotografije; na zidu iza dida i babe, koji poziraju fotografu, dijelom prikriven dvama palmama, visi Wiehlerov goblen, Posljednja večera, onaj besmrtni, rađen po Leonardu. Svakog sam se detalja goblena sjetio u djelu sekunde, ali baš svakog, i njegove teksture. i memljivog, masnog sloja koji se na njemu godinama taložio (duhan?)

Mogao bih ga, evo sad, dotaknuti rukom.

U vrijeme kada sam snimao fotografije isključivo na fizički, analogni i opipljiv medij, običaj mi je bio da ga razvije barem 3-4 dana nakon snimanja. Tako bih ostavio sebi i fotografiji, točnije rečeno, sjećanju na fotografiranje, dovoljno vremena da promijeni u o ono drugo, u sliku koju sam imao sa ove strane očnih jabučica, sliku koja je vlastiti svijet, djelom oduzet, ili dodan onome što bi se kolokvijalno zvalo realno.

Tu je bilo svo uzbuđenje, promatrati filmski negativ usmjeren ka svjetlu, da vidim što sam zaista snimio. Uzbuđenje kada ugledaš jedan samosvojan svijet, živ i živahan sam za sebe, zatvoren u crnom kvadratu.

I dan danas, kada snimam digitalijom, uglavnom nikada ne gledam fotografije na ekranu fotoaparata, već to učinim kasnije, kada ih prebacim na računalo. Ostavim im to malo vremena da  postanu drugo.

Kakve ovo veze ima sa Štorijom?

Nešto se slično događa i s videom. Slično, nikako ne i isto, jer jedna fotografija je uvijek bila nešto drugo, bezvremeno postojanje slike, bilo ne komadu papira, filmskom negativu ili ekranu monitora.

U montažnoj sobi, kada poredam snimke za pregled, najednom vidim materijal, djeliće ljudskog postojana spremne za patchwork, udaljene od vlastitog sjećanja na trenutke snimanja, koliko i od stvarnosti i integriteta ljudi koje sam snimao.

I prožmu te srsi iskušenja kakve su vjerojatno prostrujale tijelom doktora Frankensteina, kada je na svoj montažni stol dobio zdrav materijal. Takvog iskušenja koje naprosto zaziva da se poigraš kreacijom celuloidnih likova (koji celuloidni, naravno, više nisu), i od zabilješki nečijih izgovorenih riječi, izraza lica, namiga, mrštenja ili gropa u grlu na rubu suza, kolažnom tehnikom stvoriš sasvim nove osobe.

Za dobru pripovijest, malo po malo, rez po rez, lako je napraviti kompromise sa etikom. Jeli ovdje samo riječ o etici?

Zapravo, iskrenosti radi, montažom dokumentarnog filma stvaraš osobit igrani film, u kojem oni koji su snimljeni snimljeni igraju filmske likove.

Normalno, u montaži dokumentarnog filma, ovakva manipulacijama sa snimljenim refleksijama ljudi je uobičajena. Stvaramo protagoniste kakvi su nam potrebni da ispripovijedamo štoriju, sve u skladu sa vlastitim i emotivnim, ali i razumskim shvaćanjem osobnosti ljudi koje smo snimili. Svakako je, dijelom, riječ o falsifikatima, o iluziji postojanja, ali onoj koja uključuje i vlastitu odgovornost i odanost prema filmskim suučesnicima.

Tu je dilema koja me muči – do koje mjere mogu zaboraviti da je riječ o ljudim od krvi i mesa, o kompletnim osobama koje, više ili manje, mogu poznavati. Do koje se granice mogu stvarati novi stvorovi, poigravati odrazima koje su ostavili neke osobnosti na video traci? Koji je trenutak u kojem se treba ophrvati iskušenju?

Koja je ta mjera, koju kad prekoračiš, izaziva mučninu i grč u želucu?

montira se neko kamenje …

]]> http://www.jadranboban.com/duhovisplita/index.php/2011/12/19/u-kadar-mi-vjerujemo/feed/ 0 http://www.jadranboban.com/duhovisplita/index.php/2011/11/29/prvak-svita-u-antifasizmu/ http://www.jadranboban.com/duhovisplita/index.php/2011/11/29/prvak-svita-u-antifasizmu/#comments Tue, 29 Nov 2011 20:31:24 +0000 jadran http://www.jadranboban.com/duhovisplita/?p=526 Pala je prva klapa filma

Watch this video on YouTube.

 Sjetio sam se dviju ratnih štorija koje mi je moj stari ispričao. U to je vrijeme on bio dječak od kojih desetak godina.

Prva je o tome kako diverzija na neprijateljskim voznim sredstvima može donjeti i malo veselja dječjoj družini. Talijanski su kamioni na pozadini imali katadioptere, takozvane “mačije oči”, sastavljene od šake staklenih kuglica. Idealno kao špekule! Dječja diverzantska grupa redovito razbijala te katadioptere, skrivečki, kamenom, i sakupljala neprijateljske špekule. Uvjereni da čine ispravnu i hrabru stvar, priskrbili su si i sitnu veselu zadovoljštinu.

Druga je štorija mnogo grublja. Tek nakon 1943.,  pada fašističke Italije i dolaska Nijemaca, među Solinjanima je svom silinom krenula pošast – jeziva glad. Ni za Talijana situacija sa opskrbom nije bila bajna, ali Nijemci su pokupili ama baš sve što je preostalo. Na poljani kraj Gašpine mlinice držali su vojne konje. U mlinici su mljeli hranu kojom su ih hranili, vjerojatno zob. Tad se dječurlija dosjetila – u zob su, potajice, stavljali srču, sitno staklo. Kad je jedan od konja u mukama krepao, njemački su vojnici, uplašeni da je riječ o nekoj boleštini, prepustili truplo susjedima. Tako je taj konj čitavu zimu hranio Solinjane nastanjene oko Gašpine mlinice.

http://www.lombardiabeniculturali.it/ricerca/?q=spalato

Popis boraca Dalmatinaca u I. proleterskoj brigadi

Smij kroz suze

Ima tome godina kako sam ćakulao s jednim barbom, ribarom iz Vinišća, u vali Starog Trogira, tamo gdje se sad jedva naziru ruine rimske Ville rustice s početka Nove ere.

E, i taj mi barba pripovijeda kako je do rušenja naselja došlo.

Vrištala je ženska čeljad, kaže, kad su ih, vukući za kose, vodili na brodove, koji će ih odvesti preko mora u roblje. Vala je ječala od dičjeg plača. Muške su u krvi ostavili.

Talijani. Došli su iznenada, na brodovima, s one strane Jadrana.

Eno, tu je bila mlinica, samo je mlinski kamen ostao. Odnio ga je, veli, kući, da mu bude stol.

Ovako je govorio barba, kao da je bio tamo, skriven iza masline, ni sto metara dalje.

Pitam ga, otkud zna sve to. Od starih, kaže.

Ma, kad je to bilo? Pri dvista godin, odgovori.

Baš tako? Talijani i njihovi brodovi? Bit će, talijanski su govorili.

Da nije, ipak, bilo pri dvi ijade godin?

A, može bit …

Dvista, ili dvi ijade godina. Ne čini diferencu. Priča je ovdje važna. A meni je bilo zanimljivo kako ju je ispripovijedao.

U dokumentarnom filmu američkog oskarovca Errola Morrisa, Vernon, Florida. Moris je pred kameru postavio pet, ili šest muškaraca, stanovnika malog gradića Vernon na Floridi. Vernon je mjesto gdje se, do mila boga, ništa ne dešava. Tako i u životima ovih ljudi. Ali, svaka od, naizgled, benignih i običnih priča koje oni pripovijedaju, o lovu na purane, traganju za crvima pogodnim za pecanje, ili uzgoju jazavaca, jedan je mali narativni masterpiece. Nema u filmu nikakvih vizualnih zavođenja, ili prikrivanja, tu ljudi, pred kamerom, pripovijedaju svoje štorije. Tako je i sam film izuzetna pripovijest o tom malom gradiću na Floridi.

Uostalom, Morrisovo pripovijedačko umijeće potvrdio je i Werner Herzog, kad je pojeo cipelu, nakon izgubljene opklade, tvrdeći da se ne može snimiti film o nečemu tako nezanimljivom kao što su groblja za kućne ljubimce. Morris ga je snimio.

Taj mi je film bio pred očima kad sam radio Duhove Zagreba. Na stranu aktualna, ili kontraverzna tema filma, meni je, svo vrijeme, važniji bio tour de force pripovijedanje štorije o pripovjedačima, isključivo njihovim pripovijedanjem. To je jedan od vragova koji me tjeraju da radim ove filmove. Naracija naracije.

Digitalizirana Zavičajna zbirka Spalatina

Uostalom, da ne opisujem o čemu je riječ onima koji film nisu gledali, stavljam i link na taj dio filma. Četiri minute pripovijedanja čini četrnaest očigledno neskladnih rezova, od kojih bi se neki teško mogli podvesti pod termin jump cut-a.

Watch this video on YouTube.

Želio sam da ovdje bude očito što je skriveno, ili što se može skriti, iza vizualne teksture filma. Jer, tako smo montirali i ostala pripovijedanja. Samo, ta su pripovijedanja pokrivena vizualnim materijalom, ne samo zato što je i on legitiman i ključni element filmskog jezika, već i zato da bi se simulirao kontinuitet pripovijedanja.

Već i po samoj prirodi filmskog prikazivanja, po utjecaju pogleda kamere na svijet, film je manipulacija. Mnogo se o tome raspravljalo, i još uvijek se raspravlja, tako da se neću upuštati u teoriju.

Oni filmaši koji tvrde da im filmovi otkrivaju pravu istinu, ili svjesno lažu, ili su u dubokoj zavadi s pameću.

Ovom sam sekvencom, zapravo, želio dekonstruirati mimikriju i simulaciju filmskog realizma. Ali, svjestan sam da je ovakva dekonstrukcija i sama svojevrsna mimikrija i manipulacija. Filmaši su, nužno, manipulatori i konstruktori. Što ne znači da su svi i lažovi.

Jedan prijatelj mi je, u vrijeme snimanja, rekao kako film ne mora biti točan da bi bio istinit. Pomalo nezgrapni termini, pa bih ja rekao, recimo, kako ne mora govoriti istinito, e da bi bio istinit.

Dakle, namjera mi je bila da, barem nekolicini gledatelja, osvijestim što je filmska manipulacija. Jeli to itko primijetio, ne znam.

Inače, ova sekvenca Anice Štefanac snimljena je bez namjere. Nakon jednog snimanja na ulici, otpratili smo je do njena stana, i sjeli popiti još jednu kavu. Tako smo počeli i razgovor, sasvim neobavezno. Kako je Anica počela govoriti o sve zanimljivijim stvarima, odlučio sam je snimati, držeći kameru na koljenu.

Većina ljudi koji su film gledali, kažu mi da je ta sekvenca, ujedno, i najpotresnija. Jeli tome razlog njena priča, ili, dijelom, i način na koji je ispričana, niti to, još uvijek, ne znam.

Zahvaljujući Vladanu Petkoviću, koji mi je obratio pažnju, jedan tekst Wernera Herzoga na temu

http://www.wernerherzog.com/52.html#c128

 http://www.anarhizam.hr/povijest/118-povijest-radnikog-nogometnog-kluba-qsplitq

Watch this video on YouTube.