Putopis od štorije

Ovo je spomenik podignut u Sićenici, vjerojatno najdubljoj vali na Jadranu, u spomen na partizansku vezu Vis – kopno.

Od ljeta ’42. ovdje su prebacivani dobrovoljci u partizane, na Vis, Hvar i Šoltu, a kasnije i obratnim smjerom, partizanske jedinice na kopno. Nikad niti jedan brod nije otkriven, a zašto se išlo baš sa Visa u Sićenicu, otkrio mi je, jednom davno, barba Tudor, sevidski ribar. Postoji kurenat koji vuče tamo negdje iz pravca Dragodida ponad Komiže, ravno u Sićenicu. Tko to zna, može se spustiti neprimjećen, u potpunoj tišini, ravno do kopna. Taj kurenat su koristili i ribari pri povratku od viških pošta.

Na žalost, ne mogu više nikoga pitati za detalje, jer, ovdje živih ribara više nema. Umro je i Tudor, kao i njegov tovar, kojeg su seljani, također, zvali Tudor. Jeli to bilo iz zajebancije, ili mu je to zaista bilo ime, ne znam.

Ima jedna specifična priča od nedavno, što sam je čuo jučer. Gore, u selu, postoji spomenik palim borcima i seljanima, žrtvama fašizma. Mahom su ih pobile SS trupe. Dakle, nedavno je jedan od mladića iz sela tražio od svoga oca da otklešu didovo ime sa tog, njemu sramotnog, spomena. Otac je na to poludio, nije htio niti ćut’ za takvo nešto. Suvišno je reći da se ovakva priča zbiva širom Dalmacije.

Danas mi je sinulo – sasvim jasno – nisam se vratio tamo di sam prije dosta godina stao. Bit će da je vrijeme da raščistim svoj dvosmislen odnos prema Splitu. Filmovanje dođe kao okrutna